Ne, životinje nisu imune na fizičku i emocionalnu bol
Julio Ortega
Iako se njihov jezik razlikuje od našeg, životinje prenose svoju radost, naklonost, a također i strah i bol. Oni pate poput nas.
Pablo je bio laboratorijski čimpanza u New Yorku koji je stotinama puta probušen, podvrgnut biopsijama, liječen eksperimentalnim cjepivima i cijepljen s HIV-om.
Kad je umro, drugim čimpanzama bilo je dopušteno vidjeti njegovo truplo: jedni su mu ispružili ruke, drugi su mu otvorili oči ili protrljali natečeni trbuh kao da ga pokušavaju oživjeti. Potom su vikali od njega, pa počeli vrištati, a onda su se mahnito tukli po prsima. Te su životinje tugovale za svojim mrtvim suputnikom.
Pate li životinje poput nas?
Emocionalna bol prisutna je kod životinja jednako kao i fizička bol. Njegova je osnova, kao i kod nas, fiziološka i može se provjeriti golim okom većinu vremena, kao i mogućnost "mjerenja" svog postojanja.
Ljudi koriste naš verbalni jezik da bi rekli "tužan sam" ili "bojim se", a druge vrste koriste svoje vlastite kodove. Etologija je često u stanju otkriti ta stanja kod životinja putem njihovih izraza lica, vokalizacija, govora tijela i njihovog ponašanja u odnosu na okoliš.
I nije potrebno biti etolog za tumačenje njegovih signala, tko želi imati psa ne zna kada je sretan ili uplašen?
Emocionalni mozak
Limbički sustav mogao bi se nazvati "emocionalnom zonom" mozga. Mnoge vrste imaju ove strukture koje pružaju neurološki supstrat za primarne emocije (strah, bijes, gađenje, iznenađenje, tuga i sreća), iako njihova složenost varira ovisno o vrsti mozga o kojem govorimo.
Znanstvena zajednica također prepoznaje sekundarne emocije kod nekih životinja, empatija je jedna od njih. I ono što više nije sumnjivo jest da govorimo o fizičkoj boli ili emocionalnim reakcijama (ili "osjećajima"), razlike među vrstama, kako je Darwin već utvrdio, prije su stupnja, a ne tipa.
Na isti način na koji postoji evolucijski kontinuitet u njegovim anatomskim strukturama, on postoji i u povezanim kognitivnim i emocionalnim kapacitetima, a prepoznavanjem toga nije riječ o antropomorfizaciji već za dosljednost opažanju i priznanju da nema mjesta poricanju kada znanost i znanost iskustvo nam pokazuje iz dana u dan.
Primjer zajedničkih emocija
Pepsi je bio minijaturni šnaucer kojeg je veterinar dao ocu. Životinja i njezin vlasnik dijelili su igre, hranu, fotelju i krevet. U dobi od osamdeset godina muškarac je počinio samoubojstvo, a kad je policija napustila kuću, pas je otrčao u podrum, gdje je i umro, ostajući tamo ukočen.
Pepsi se deset godina nije spuštao tim ljestvama jer ga je to mjesto uplašilo i u tom je trenutku svladao svoju paniku da bi stigao kamo je otišao njegov prijatelj.
Umro je nekoliko dana kasnije. Tko ne zna priču o čovjeku koji je umro od tuge ubrzo nakon što je izgubio životnog partnera?
Nepoznavanje razloga uzrokuje više boli
I ne zaboravimo da u situacijama za koje nisu genetski pripremljeni, poput zlostavljanja, životinje ne znaju razlog svoje boli, baš kao što bi se dogodilo s bebom kojoj je dana injekcija, a to uvelike povećava njihovu patnju vidovnjak pred agresijom.
Tvrditi da životinje ne osjećaju čin je laži i zla.
To je zato što su kod mnogih vrsta njihove emocije vidljive i izražavaju ih bez filtriranja, bila to radost, tuga, želja za igrom, strah ili zadovoljstvo.
To je zato što se, iako se njihov jezik razlikuje od našeg, njihov i podjednako vrijedi.
I to zato što njihova "nevinost" i "neznanje" dodaju kukavičluk činu nanošenja štete koji je uvijek popraćen terorom.
Na neki način podsjeća na zlostavljanje kojem može biti podvrgnuto malo dijete.
